недеља, 30. март 2014.

Naša noć za neki tuđi dan...?


           

           I ponovo ta godišnjica. Ovoga puta – petnaesta. Kolega do mene sluša neke repere koji navode to ko je kriv za Devedeset Devetu. Na radiju rade analize lika i dela pokojnog predsednika. Kao neko ko je bio vrlo mlad kada su prve bombe pale, mislim da mogu da izložim neuprljaniji prikaz nego mnogi od njih. Detonacije su odjekivale i lomile mi prozore, a ja do dana današnjeg ne spavam noću. I hoćeš da znaš ko je kriv? Mi. Svako ponaosob. Čak i ja – u to vreme slinavo osnovče.
            Najkrivlja je politika (što jes’ – jes’). Možda jednako kao za ono s početka te decenije. Isti ljudi. No, ne bih... nije ni u čijem interesu. A i nikog više nije briga. Neki od njih su nam sada šefovi, neki su lopovi, neki tate i kumovi. Na ovaj ili onaj način. E, sad – da li je to bilo do loših namera ili do nesposobnosti istih da procene kada treba da začepe i progutaju neku žabu? Mislim da će to zauvek ostati misterija. Neko je na TV rekao da je pokojni predsednik uvek čekao poslednji trenutak, pa onda odabrao najgluplje rešenje. Sada to ne možemo znati. A taj predsednik nije rekao ništa. U stvari, ni tada – a ja se vrlo dobro sećam svih vesti i izjava tih meseci pre – nije rekao ništa.
Neka gospoda su tada putovala u Francusku. Neka gospoda su se vratila. Onda narod kao diskutuje. Vazda mudar uz rakiju. „Šta su rekli?“ „Ne znam, neće da kažu“. „Pa šta će biti sad?“ „Ništa, sigurno je sve OK“. „A rata?“ „Neće ga biti“. I nije ga bilo. Zvanično, ništa se nije dogodilo. Kao ono kad nismo ratovali pre dvadeset godina. Niko ništa nije objavio. Ali su nas pripremali. Usred školskog časa sam slušala probu sirene za uzbunu. „Pa što puštaju ovo ako je ništa?“ „Ćuti, nikad se ne zna to s nama“. A znalo se. Mi, doduše, nismo.




            Tog 24. marta 1999. umro mi je deda. I teško. Veoma. Ceo dan sam provela kao džanki koji se skida na suvo, pa se ne sećam ničega do večernjih časova. A onda – filmske scene. Keva je stigla kući i raspertlavala čizmu. Onda sirena. Pa još jedna sirena. Keva je zapertlala čizmu. Onda taksi. U babin podrum. Nespavanje. Osmatranje neba i osluškivanje. Bombe. Prozori su pucali a mi se svađali. „Ovako su i četres’ neke“ – kaže jedna baba. Dvanaest puta su, za tih sedamdesetak dana, bombe padale na fabriku u blizini. Aman! A na teveu – stari domaći filmovi tipa „Vukovar – jedna priča“ i ona prokleta džez pesma o istoriji koja se ponavlja. Pa, majku mu! Nisam stigla ni ovu istoriju da apsorbujem!
            Kada je prošao prvi talas, ljudi više nisu ni marili. Panika je nestala. Indiferentni ljudi. Nije to hrabrost, samo nam je dosadilo. Ne znam da li je tako bilo i četres’ neke. Izlazili smo na ulice da slušamo metalne ptice i onda pogađali: „Da li je zvučni zid ili bomba ovoga puta?“ Keva je spavala noću. Mi nismo. Klinci. „Mama, sirena“. „Probudite me kad počnu avioni“. A onda su počele da kruže priče o tunelima između Beograda i Požarevca, o tome gde je, ko i kada kome rekao šta, koga neće da gađaju a ko je prodao mape Amerima. Vrhovni komandant je pozdravljao vojsku na Dnevniku. Njegov sin nije bio vojnik. Moji drugovi i braća mojih drugova su bili. Neki su se vraćali s rupama u udovima. Onda opet domaći filmovi. Sad malo partizanski. A ja sam pisala dnevnik, o smrti svog dede i planinarenju.
            Hoću da kažem – šta zna jedno klinče? Ko je maliciozan a ko kukavica, ko je koga i gde prodao? Ko je dozvolio da ginu novinari i da narod peva po mostovima? Mnogi su na to zaboravili. Sada su neki od tih ljudi opet voljeni. Ljudi ne vole da se sećaju ružnih stvari. Hleba i igara... Ali klinci pamte. Srela sam tada bivšu učiteljicu. Kaže: „Bolje rat nego pakt“. Pa, lepo. Uvek čuješ starce da to govore. Ja hoću neko sutra! Neću da me nađu u srušenom podrumu te babine kuće, ispod tone uglja! Neću da nas zovu pod oružje kao one klince početkom decenije. Godinu dana kasnije, nosila sam bedževe i plakate „Otpora“ na mitinge. Vozila bajs s pištaljkom u ustima. Koja bi deca negde tamo preko grane to radila? Umesto da pikam loptu i preskačem lastiš i da nemam blage veze ko su čike na TV. Ali, znala sam. Podelili su mi te likove na TV kao kauboje i indijance. „Vidiš, mi volimo ove. A ovi su zli“. „Nije tačno! Oni su patriote, a ovi plaćenici!“ Onda glasanje. Došli su kauboji. Indijanci su zatvoreni, daleko od naših očiju.




Onda sam odrasla. Glasala. Onda su kauboji odlučili da dvoboje imaju međusobno. I više nisam glasala. Nisam više volela te naše vesterne, jer više nisam znala ko je ko. Izgleda da samo kao klinac to vidiš. Najgore od svega je što je došao red na nas – one koji su bili klinci tog 24. marta – da budemo u tom filmu, ali mi više ne znamo gde treba da stanemo i koje boje da nosimo. Da li pucati ili strele odapeti? Međutim, jedno je važno: klinci pamte. A kada te jednom probudi razbijanje stakala i rušenje krovova, ne spavaš dok ne nestane taj koji je uneo nemir. A svi smo ga uneli.
Vratimo se unazad, da bih objasnila ovo poslednje: Imali smo ropstvo. Pa kraljeve oslobođene zemlje. Nismo bili zadovoljni, ali smo ćutali, jer je bolje nego ropstvo. Onda su se kraljevi sukobljavali, svrgavali, vraćali se neki i sve to nije bilo do nas smrtnika. Nismo morali da razmišljamo, oni su sve radili. Onda su pobegli. Došli neki drugi i stavili jednog Broza na to mesto. Živeo je taj Broz. Bilo nam je lepo. Ljudi su opet zaboravili da odlučuju sami, jer je izgledalo kao da nikada više neće morati. Neki su se bunili ’68. jer je bilo u modi, ali ih je On umirio. Na svoj način. I nestade Broza. Onda magla. Niko nije znao kuda i kako treba hodati. Onda se jedan setio da u magli stane na tron. Kalif umesto kalifa. Ljudima je laknulo. „Nije baš neki ali... neka ga, samo da ne moramo opet da mislimo“. Onda su se neki bunili jer su bili negde iza zida i videli da nije baš dobro da kalif o svemu misli. Ali su mnogi od njih dobili lepe fotelje. I ovaj Novi On nas je umirio. E – tu smo. Konformizam. Lepo ti je sve dok ne zapucaju topovi i ne zatresu stolicu! Tako je bilo „četres’ neke“, tako je bilo i te ’99. Potrebna ti je bomba u spavaćoj sobi da bi shvatio da kalif, poput nas, ne misli ni o čemu – već samo odlaže, odlaže...prepušta sve to sledećem. Tako je svako od njih radio. E – zato kažem da smo svi krivi.
A i dalje odlučujemo da ne mislimo. Sada su se i retki mislioci umorili. Prepuštaju to sledećem. Kauboji su otišli, indijanci su sada kauboji a mi – ti nekadašnji klinci – ne znamo više u koga da pucamo. Odložili smo oružje. Kalifi sve nesposobniji, a mi sve inertniji. Magla je sve gušća i verovatno se nikada više neće spustiti. Ali neka. Spavaću na nogama, kad već ne mogu noću. Srećna vam ova godišnjica.





среда, 12. март 2014.

Heroji...na jedan dan?



            




        Dobro se sećam dana kada su mi javili da je Srđa Popović preminuo. To je bila ona nedelja u kojoj se žalilo za nekom drugom osobom, značajnom za jednu od naših otadžbina. Oktobar 2013. je ostao njen mesec. I to je potpuno u redu. Srđa je pokopan. Neki su plakali. Neki su prebacili kanal. Ali su neki plakali. Vratimo se sada na događaj koji datira deceniju pre. Ustreljen je premijer Srbije. Mnogi su plakali. Dve decenije ranije, umro je večni vođa, najveća enigma u istoriji jedne od naših otadžbina. Svi su plakali. Razlog zbog koga ih pominjem je taj što su svi učinili nešto zbog čega bi ljudi za njima pustili suzu. Ali su im se radovali kao živima. Ili ih bar poštovali. Gadno je kada živiš tako da ti se niko ne raduje. Veoma je važna razlika, prijatelju, između onih za kojima se plače i onih zbog kojih se plače. Nikada nemoj da budeš ovo drugo.
            A šta je sa ljudima koji ostaju živi? Da li će te se sećati? Da li će nastaviti tvojim putem? Da li će u tome biti potpuno iskreni? Često srećem vrlo mlade ljude koji govore da je Zoran Đinđić njihov heroj. Oni su bili deca kada je on sazivao mitinge, tribine i debate. Bili su nesvesni težine njegove smrti. Pa, kako onda? Isto tako postoje tinejdžeri čiji su heroji i uzori Lenon i Morison. Ili Tupak. Ili Hemingvej, Dostojevski i Virdžinija Vulf. Hej, čoveče! Njih je odavno prekrila zemlja ili rasuo vetar! Ti si prvi korak napravio juče! I šta su ti ljudi učinili da bi bili nazvani herojima? A zašto neke državnike, pisce, muzičare, naučnike niko više ne spominje?
            Kažu da je ova godina jedna od onih od velikog značaja. Bar za našu sadašnju otadžbinu. Novi izbori su za par dana. Ponovo se spremamo za razgovore sa EU. Obeležava se pun vek od početka Velikog rata. I tu su sada mnogobrojne priče o Gavrilu Principu. Da li je taj nesrećni pokojni adolescent sada heroj ili zločinac? Izgleda – kako za koga. Ali ga pamtimo. Svi ga pamte. I svi žele da se o njemu priča. Prave se predstave i performansi o njemu. Bilo je sa njim još ljudi, ali ih se sete kao Baza Oldrina u priči o putu na Mesec. Jer oni nisu povukli obarač. U stvari, to je poenta – ako želiš da te zapamte, sve što je potrebno je to da povučeš neki obarač. Samo je pitanje kako i u koga. U šta i zbog čega.  Nikada nisam bila od onih koji prvi pucaju. Ali sam želela. Nažalost, to nije isto!
Tog prokletog prošlog oktobra umro je i Lu Rid. E, taj je vukao mnoge oroze i bio otporan na svaki pucanj. Topio je mozgove svih beznadežnih i inhibiranih. Na čelu sa Vorholom. E – to sam želela! Takvo herojstvo. Za to je potrebno mnogo petlje. Srđa Popović je imao petlju da brani svakog disidenta koji mu se za to obratio, bez obzira na politiku. Đinđić je bio uporan u tome da pomera granice, bez obzira na upozorenja o mogućem udaru na njegov život. Lenon je bio na vrhuncu svoje antiratne faze u vreme kada se borio za američko državljanstvo. Tupak je snimio više albuma u poslednjih par meseci života nego u celoj karijeri. Morison je rekao „higher“ na televiziji, u vreme kada nisi smeo ni izdaleka da javno pomeneš travu. Tako se postaje heroj. Popneš se na planinski vrh sveta prvi, uprkos svim rizicima. Povedeš brodove u još neucrtani deo sveta. Šta te sprečava? Strah? Pa, nemaš pet godina! Mnogo više ćeš izgubiti ovako. Tačnije – ništa nećeš dobiti. Kada se neko plaši nekog prvog koraka, ja uvek to uporedim sa skakanjem u vodu – isprva se plašiš, ali onda shvatiš da ako ne skočiš odmah, nikada to nećeš učiniti. Stajaćeš i gledaćeš u vodu. Ćutaćeš, dok drugi u istu uranjaju. I onda ćeš sesti. I biće te sramota. Najviše od sebe samog.
Rodžer Daltri je u jednoj staroj pesmi najbolje opisao prezir prema ljudima koji se plaše. Rekao je: „I hope I die before I get old“. U slobodnom prevodu: „Nadam se da ću umreti pre nego što postanem jučerašnje vesti“.
Danas se navršava jedanaest godina od atentata na Zorana Đinđića. Nekako te svi vole kada te više nema. I sada ga svi vole. Citiraju ga. Oponašaju ga, pa onda drugi oponašaju njih. Ne mislim samo na javne ličnosti. Ne bih da zalazim u političke teme. Zaista. „That got old“. Ovde se ne radi o tome. U stvari, samo bih volela da svi ti ljudi probaju da stvore sopstveni put. Sopstveno nasleđe. Budite heroji i sami. Kada se hvališ herojem, misliš da će to da te učini bližim njemu. Da se očeše o tebe. Neće. Bori se da i sam učiniš nešto zbog čega će jednoga dana plakati za tobom. Ili celoga života sa obale gledaj kako drugi uskaču u vodu.