субота, 9. март 2013.

Koliko kocki je dovoljno?

Nedavno sam, od strane jednog beogradskog magazina, dobila zadatak da pišem o otvorenim (pop-up) bibliotekama. Ako ne znate o čemu se radi - to su one male kućice, police, strukture ispunjene knjigama, koje se postavljaju na najneočekivanija mesta, u cilju približavanja pisane reči prezauzetom narodu. Kako se vrlo dobro sećam šta se desilo prvoj takvoj kućici kod nas, postavljenoj na platou Filozofskog fakulteta, nalazim da je smešno da jedan srpski list pokušava da takvom čoveku - koji je u stanju da pokrade sve, do poslednje stranice, pa onda da zidove iškraba grafitima - predstavi lepotu solidarnosti i besplatne, slobodne umetnosti. Izuzetno lepo, ali nažalost smešno. Sigurna sam da je devedeset posto tih knjiga završilo u nekom smederevcu.
Elem, mislim da je vreme da onaj tekst o "silovanju" umetnosti dobije nastavak.
Ne tako davno, imala sam prilike da gledam snimak emisije u kojoj su gošće bile voditeljka Vesna Dedić (koja "ne želi sebe da predstavlja kao pisca, ali uživa u tome") i publicista, urednica, kritičar, novinarka i pisac Radmila Lazić (koja sebe predstavlja samo kao pesnikinju). Svih trideset minuta je Vesna pokušavala da dokaže kako je vreme kada se pisalo samo ako imaš izvesno znanje i dar prošlo, i da je nastupilo novo doba, ono u kome "ženska pera" uzimaju žezlo i okrepljuju mozak tih "umornih, napaćenih, radnih ljudi, koji, eto, nemaju vremena da čitaju klasike ili ne-znam-ti-ja-kakvu filozofiju". Istovremeno, Radmila objašnjava da nisu svi za laku beletristiku i da ima ozbiljnih čitalaca, na šta je Vesna, sa indignacijom, odbrusila u stilu "ženo, ja od ovih knjižica kupujem u Rimu". Vrhunac je bio kada je vrlo ponosno izjavila da je njen naredni cilj dobijanje NIN-ove nagrade.
Ostaje mi da se zapitam: koliko smo se srozali kao civilizacija, kad poluobrazovane TV zvezde uzimaju stolicu školovanom umetniku, a narod i vlastela to blagosiljaju?
Izlišno je navoditi primere, jer, počev od mojih roditelja, koji su me nekada učili da su kič i treš zdravi samo praznom čoveku, a sada gledaju na isti taj treš kao na "popodnevnu relaksaciju pred san", mogu da zaključim da su ljudi ili postali savršeno apatični, usled previše posla (a nikada dovoljno novca), ili poraženi kalifornikacijom, "sjajem zvezda ove noći" i tome sličnim koloritom. Dakle, ono što sam, kao mala, u "Osamdesetčetvrtoj" čitala o potpunom predavanju novom stanju stvari i nije takva besmislica. Stoga, sve više mi naslov mog prvog teksta "Da li sam izmišljena?", postaje lajtmotiv, jer se osoba mora konstantno pitati koliko nas je zdravih i netaknutih uopšte ostalo na planeti i da li smo zaista netaknuti? A ako jesmo, moramo li i mi, kao u onom drugom distopijskom delu, "Farenhajt", bežati u šume, kako bismo postali knjige, pesme, slike, koje ćemo tako sačuvati? Bar dok ne nađu način da nam doture neki TV uređaj ili prolete iznad, puštajući Cecine žalopojke. Pa, jednu će bolanu dušu dotaći, u to sam sigurna.
Ok, kada si na vlasti, odgovara ti ono kad je narod glup, neobrazovan, trom. Hej, pa, sada svi oni penzoneri, koji bojkotuju gradonačelnika, uredno otkucavaju svoju "BusPlus" karticu, ma koliko autobus zanosio i raspadao se! To se naziva "pasivna adaptacija", gde organizam menja svoja funkcionalna svojstva shodno promenama u životnoj okolini. U psihologiji, pod adaptacijom se podrazumeva sposobnost čula da ne reaguju na dugotrajne, prejake čulne podražaje. Time se čulni organi rasterećuju i oslobađaju izvesnih iritirajućih uticaja sredine. Ta pojava je, sada, toliko uzela maha da ljude koji vole ljude i vole život čini mizantropima i sve više ih zatvara u jednu kutijicu, u koju taman stane porodica, par prijatelja i dve - tri pesme, da ne ogluviš od prejakih i preglasnih misli. Jer je sledeći korak da te misli naglas izgovaraš, a onda te vežu, pa iza brave, da ne smetaš u daljem procesu. Dakle, ako smo već osuđeni na to da svako ima svoju kocku, zašto toliko malo nas pokušava da, barem, izbuši rupice za kiseonik, ili, oni odvažniji - nekakav tunel do drugih kocki? Da li smo zaista postali toliko lenji, tako veličanstveno osamljeni? "Samo da prođe, samo da preživim" je postala svačija mantra i onda je ta osama, možda, potpuno logičan epilog. Ne dozvoljavaš da te dotakne taj "dizel-patriot glamur", pa nekako halapljivo grabiš preostale primerke starih ploča i književnih klasika, pa u neku špilju.
Malo se toga čini za revampovanje te scene... Stotinak bendova, šaka mladih pisaca. A, zašto, bre? Zbog čega je sada tinejdžerki na zidu Aca Lukas, a ne Kurt Kobejn? Zašto mi se smeju što ne znam šta sve ima Novak ili ko je bio Knele Knežević? Uzgred, Knele posthumno ima 15 hiljada fanova na fb.
Ne kažem, ima kod nas puno svršenih studenata književnosti, likovne, muzičke, dramske akademije. Onda, nakon deset godina, vidiš ih kako bezvoljno igraju u underground predstavama, ili slikaju grafite umesto da izlažu na platnima. Imaš, doduše, onu drugu opciju - prodaj se. Za male pare, ali za puno novinskih naslova. Vodiš neki reality, ili učestvuješ u njemu. Možeš da sviraš na splavu. Možeš da pakuješ tračeve o JK u tablodu. Gledam kako je jedan klinac, koji je poželeo da piše pesme iako nije u mogućnosti, otišao lepo kod BlejlicePšenice i prepodobne Žigon, a one (kao parametri za ukus u nas) rekle da to valja i onda čovek pisao kolumne za 5 - 6 listova i još mu doš'o bivši predsednik na promociju.
Aman, more! Osvesti se, kaži - da li ćeš dozvoliti da te mediokritet pretekne i u prašini ostavi, ama baš svaki put? Skupite se i radite. Ne andergraund - dosta je bilo toga. Moraju se oči izbijati tim radom. Kako je nastala "Ruska petorka"? Kako je Vorhol dočekao da mu se ljudi klanjaju u "Fabrici"? Kako je onaj nesrećni Geldof uspeo da dovuče krem de la krem da svira na dva kontinenta istovremeno, samo zato što mu je karijera izdisala? Iz pada izvučeš najbolje pa stvoriš nešto neverovatno! Tako se postaje neko. Hajde sada, inače ćemo se, pri sledećem padu, svi lepo zakopati sopstvenim ponosom i strahom.